Follow by Email

nedjelja, 5. veljače 2012.

Nedjeljni ručak

Svi smo mi pomalo, htjeli to priznati ili ne, robovi svojih navika. Postoji uvriježena, gotovo univerzalna formula nedjeljnog ručka: uglavnom je obiteljski, oko stola se okupi nekoliko generacija, ako je to moguće. Obično se jede juha, pohani picek, krumpir salata, nakon toga uglavnom ide pita od jabuka ili možda štrudla. Nešto u tom austro-ugarskom stilu, manje-više. OK, možda se u Dalmaciji jede riba i lešo blitva, no u svakom slučaju, ne toleriraju se veći pomaci. Zašto? Gdje to stoji univerzalni zakon koji nas obvezuje da moramo jesti isto što već godinama jedu drugi?


Mi smo, naprimjer, današnji ručak započeli s punjenom paprikom-na sirovi način. Slatka hrskava paprika fantastično se nadopunjavala s kremastim, ali pikantnim punjenjem od zgnječenog avokada. Pojeli smo to iz ruke i baš nam je prijalo. Onda, budući da je nedjelja, dala sam si truda pa sam napravila špagete s preljevom Alfredo.


Ulogu zelene tjestenine dobile su tikvice, a kremasti preljev napravila sam od sjemenki konoplje s crvenom paprikom i ljuskicama jestivog kvasca. Gore sam još dodala marinirane šampinjone-samo ih narežite na ploške i marinirajate barem sat-dva u jednakom omjeru tamari ili shoyu umaka i maslinovog ulja. Imaju fantastičan okus i obogatit će svako vaše jelo ili salatu. Čak i ako niste raw foodie, oduševit će vas njihov okus! E sad, kako nedjelji ručak nije pravi bez pečenja, napravila sam raw ne-mesnu roladu. 


E, rolada je stvarno bilo nešto posebno! Baš onako puno okusa, izdašno, za pravi zimski ručak kad temeperatura padne daleko ispod nule. Sigurno se pitate što sam stavila unutra kad izgleda tako uvjerljivo, pogotovo njegova hrskava, zapečena korica? Koricu mogu zahvaliti sušenju u dehidratoru. Priznajem, rolada se sušila preko noći, ali to uopće nije zahtjevan posao, samo stavite roladu u dehidrator prije spavanja i kad se probudite ujutro ručak je gotov. U roladi su marinirani šampinjoni, orasi i bademi, ljuta papričica, sušene rajčice, začini i sjeckani peršin. A uz to, salata, ali malo jača.

  
U ove zimske dane tamanim kelj u velikim količinama. Paše mi u Zelenoj čarobnici, kao čips s raznim okusima (različiti okus postiže se marinadom), a još mi je najdraži u salati. Dakako, sami kožnati listovi kelja baš i ne bi bili ugodni za žvakanje, zato ih valja što sitnije nasjeckati na tzv julienne komadiće-koji su poput tankih vlasi te ih marinirati da kelj spadne na pola i omekša. Marinade su razne, ali ja kelj uglavnom poškropim limunovim sokom, pospem s malo himalajske soli i maslinovog ulja te ostavim tako barem pola sata. Nakon toga ga začinim i dodam još ponešto, ovisno o inspiraciji. Ako je kelj salata glavno jelo, obožavam ga s kruškom, grožđicama i tahini preljevom. Ta bi salata preobratila i najvećeg nevjernog Tomu. Govoreći o sumnjajućem Tomi, moj najdraži kaže da mu je kelj na salatu neizmjerno bolji od bilo kakvog kuhanog kelja, a to je veliki kompliment. Ručak smo dopunili s fantastičnim arhivskim vinom, Dingačem iz 1990. kojeg smo dobili od našeg dragog prijatelja Tomislava. Hvala Tomo! Jesmo raw foodie-ji, ali život je jedan i treba u njemu uživati pa smo ga prigodno zalili! Evala!

Tko ne voli čokoladu, pokažite mi ga? Pogotovo u ove hladne zimske dane! U to ime, za desert sam napravila dviuje čokoladne torte, jednu samo s čokoladnom kremom u koju, dakako, pogodili ste, ide sirovi kakao, a drugu s čokoladnom kremom u koju se ubace maline-ili koje god smrznuto voće imate pri ruci. Bilo se teško odlučiti za favorita. Ova s malinama je iznenađujuća, gorčinu čokoladne kreme prekida kiselost malina i kombinacija je začuđujuće ukusna, a opet nekako lagana. Što jes jes, na slici možda ne izgleda bog zna kako, no ova ljepotica s malinama je stvarno fina!


I tako smo najdraži i ja odlučili da ćemo sami stvarati svoje nove, obiteljske tradicije. Jest ćemo što nam se jede i kad nam se jede, bez obzira na nepisana pravila. Jer mi to zaslužujemo ;-)

Nema komentara:

Objavi komentar